Sama pomisao na tu rijec mi vec stvara pritisak. Necu stici.. prolazi mi glavom. Nemam vremena.. iskace mi stalno u mislima. Pa se stvara nervoza, stres, otpor, ljutnja..
Cijeli taj vrtlog emocija, od samo jedne rijeci. Vrijeme.
Toliko je puno izazova u zivotu, prepreka, zadataka, obaveza. Programirani smo da trcimo za njima, da ih sve pohvatamo, rijesimo, obavimo i da opet nalazimo nove izazove, zadatke i dalje trcimo i samo trcimo. Koliko u tom silnom vremenu posvetimo vrijeme sebi i svojim mislima, emocijama, promatranju sebe? Koliko se usudimo stati na trenutak i opustiti se, udahnuti?
Nekad nas nenadano I zivot iznenadi pa nas prisili da uzmemo stanku, da na traci za trcanje stisnemo pauzu. Da pogledamo svoj zivot I da se zapitamo, zasto? Zasto sam morao sad stati? Sto trebam uociti, shvatiti, razumjeti?
Kad nas zivot tako iznenadi nije lako prihvatiti promjenu stanja. Jer je to promjena nasih navika, nase ugode. Stvara se otpor. Razum trazi svoje idealno stanje nazad I cini sve da ga dobije. S vremenom se pokazuje da je energija uzaludno utrosena I postupci vode do sve grubljeg prizemljivanja.
U takvoj situaciji je najbolje odmah poslusati ono sto vam zivot govori. Uspori.. Sjedni malo I osjeti sve sto ti se u tijelu dogadja, promatraj svoje misli koje ti dolaze, koje ti vriste na uho da ne prihvatis to novo stanje vec da se boris! Promatraj, samo disi i promatraj!
Prihvati svoje emocije i misli takve kakve jesu, umiri disanje I zahvali se. Zahvali se zivotu na spoznaji da si ti taj koji ima moc usporiti vrijeme. Da si ti taj koji stvara vrijeme i da si ti taj koji je sposoban zivjeti u ovdje i sada, u bas svakom trenutku svog zivota, potpuno svjesno i opusteno!