Kada si ranjiv i osjetljiv, prvi ti je instinkt zaštititi se, rukama zaštitnički prekriti svoje tijelo u nadi da nećeš biti povrijeđen i da će opasnost brzo proći.
No što ako opasnost ne prolazi, već te sve više izaziva da se pokreneš, da joj se suprotstaviš, da se makneš s mrtve točke djelovanja i usudiš se disati. Usudiš se pogledati toj prijetnji, tom Izazovu u oči i dozvoliti svojoj duši ranjivost.
Dozvoliti sebi biti ranjiv, pred svima, pred cijelim svijetom, pred samim sobom. Dozvoliti da se dogodi i ono najgore što ti prolazi mislima. Dopustiti svoje umiranje. Umiranje najskrivenijeg dijela sebe, svoje duše, najintimnijeg sebe. Ako tako mora biti, neka bude.
Neka umre sve što treba otići, neka se uništi potpuno, dopusti to. Neka ga više nema.
Osjećaj je tako oslobađajuć i jak. Tako potpun i umirujuć. Tako neočekivano umirujuć ali ipak postojan. Tu je. Neporeciv je i to si ti. Potpuna tišina svjetlosti, zvuka i tame. Potpuna tišina…tama…svjetlost. To je tvoje svijetlo, tvoj put.
Tvoj pokret kroz tamu, tišinu i blještavilo. Tvoj pokret djelovaja. Tvoj pokret obnove. Tu si da obnavljaš, staro u novo, preporađaš, učiš i podučavaš. Tu si da vodiš, da budeš svoja i da voliš cijelim srcem svojim. Tu si jer si to sama tražila. Jer znaš da ti to možeš, želiš i hoćeš. Tvoje tijelo te prati, šalje ti signale, slušaj ga. Cijeni ga, poštuj ga, voli ga. Budi svoje tijelo. Jedno s njim. Znaš i kako. Ujedini se s njim, podupri ga u svojim osvajanjima, zavoli ga. Dozvoli mu da ti se otvori, da ti svoje srce pokaže. Prihvati ga, zagrli ga, daj mu nježnosti, voli ga. Voli ga kao što voliš svoju dušu.
Biti ranjiv je težak teret sam po sebi. Hodati ranjiv i otvoren svijetom je nemoguće zamisliti no ipak moguće ostvariti, uz cijenu umiranja sebe. Onoga što treba umrijeti da bi novo izraslo. Ono što je tvoje da naraste. Što si cijelo vrijeme nosila u sebi a da to nisi ni znala. Bilo je toliko duboko skriveno u tebi da si bila sigurna da to više ni ne postoji. Ali čuda se događaju.
Nešto te natjera da se otvoriš, suočiš, pokreneš i ono staro i zaboravljeno, postaje novo i moderno. Postaje dio tebe. Ravnopravni član tvoje osobnosti, tvoje sadašnjosti i budućnosti. Ravnopravni član tvoje cjelovitosti. Omogućava ti nove vidike, nov način razmišljanja, prihvaćanja.. i sebe i drugih.
Mijenja tvoj život iz temelja. Miče ono što ti više netreba i stvara mjesta za nova stvaranja, novu intimu, novu mekoću tvoje duše, tvoga srca. Omekšava tvoje svjetonazore, tvoje ruke, tvoje pisanje, tvoje tijelo. Tvoje tijelo, koje toliko žudi za tim nježnjim zagrljajem. Diši tu ljubav sebe, Diši ju kroz cijelo tijelo. Diši i osjeti radost spajanja, topline zagrljaja, milovanja, ljubavi. Ta toplina koje je tvoje tijelo potpuno zaslužilo. Ta toplina, jedina i stvarna, ovdje i sada.
Predaj joj se. Neka te cijela obuzme. Neka te cijelu zagrli, potpuno prožme. Svaki dio tebe, iznutra i izvana. Diši, samo diši i uživaj.. sa smješkom na licu. Svojom unutarnjom radošću.
U potpunoj simbiozi svih dijelova sebe. Sada i zauvjek. Hvala.