Kada sam prvi put čula tu rečenicu osjećala sam se loše. Kao da me netko udario u trbuh. Mislila sam si, zašto bih JA baš trebala promijeniti SVOJU perspektivu? Zašto ju ne promjeni on?
Bila sam u vezi gdje smo se često svađali. Osjećala sam se stalno napadana i imala sam potrebu se stalno braniti, pravdati, boriti za svoj glas, da me se čuje, da me se vidi, da me se shvati, moje mišljenje prihvati i moje stajalište razumije. Osjećala sam se često napeto i stresno i mislila sam si kako ova bitka nikad neće prestati.
U takvim nekim borbama često sam znala svu svoju energiju usmjeriti u svoju pobjedu. Nisam htjela popustiti i potpuno sam se znala na svog protivnika fokusirati. Jer taj osjećaj napadnutosti je bio tako jak da dalje od svog prsta nisam bila sposobna vidjeti. Bila sam skroz „unutra“, u vrtlogu svojih emocija. Ljutnje, bijesa, tuge, ljubomore, zavisti.
Sve me je to bacalo na sve strane. Osjećala sam da gubim kontrolu nad svojim emocijama, da svoje izjave ne mogu više kontrolirati, ublažiti, upakirati niti uljepšati. Osjećala sam da se gubim u tom vrtlogu emocija, da gubim kontrolu, da gubim bitku, da gubim pobjedu. Ne želim to. Ne želim izgubiti. Ne želim SEBE izgubiti, no što da radim?
Osjećam da si ne mogu pomoći. Emocije su jednostavno jače od mene. Traže svoje, traže da ih zastupam, da kažem što mislim. Ima li u tome nešto loše? Pa ima, ako se na kraju bitke osjećaš sam, kao jedina osoba na ovoj planeti, gdje te nitko ne razumije, ne prihvaća i ne voli. S ogromnom tugom u svome srcu i puno isplakanih suza za koje više ni sama ne znam od kuda više dolaze, radi koga plačem i zašto uopće plačem.
Ali potreba za plakanjem je tako velika i jaka i dopuštam si da plačem, da sva ta tuga izađe, nađe put svoje slobode i ode. Neka ide. Neka jednostavno ode da mogu konačno disati.
Da mogu konačno reći da je dosta. Dosta plakanja. Sve sam isplakala, više nema ništa. Sad je vrijeme da krenem na put istraživanja svojih emocija, svoje tuge. Što mi želi reći? Koju poruku mi pokušava prenijeti a ju uporno ignoriram?
Sad sam spremna ju poslušati, sve što mi ima za reći, iako me jako strah šta ću čuti. Prepiranje raznih dijelova moje osobnosti je već počelo. Krivi se stalno onog drugog. Nema kompromisa, nema zajedništva. To ostavlja gorak okus u ustima. Da bi uopće svoju tugu mogla čuti, sad mi je jasno što prvo trebam učiniti. Pomiriti svoje dijelove sebe. Svoju ljutnju, bijes, krivnju.
Svatko je u pravu i svakome treba razumijevanje. Da ga se razumije s njegove točke gledišta. Da se njegovo stanje uvaži, cijeni i prihvati a ne da ga se na silu mijenja. Sa većom silom dolazi i jači otpor. Jači otpor znači još jači rat u nama samima. Rat koji na kraju samo nama najviše šteti, iako mislimo kako tako zapravo pobjeđujemo protivnika ali zapravo samo mi gubimo. I to više nego što mislimo.
Šta nam je činiti?
Ujedini svoje emocije. Pomiri njihove želje, saslušaj šta ti imaju za reći.
Promotri situaciju iz njihovog ugla, uvaži njihovo mišljenje.
Nađi kompromis. Ponekad je to lakše reći nego napraviti no nemoj odustati. To su sve vrijedni dijelovi tebe koji trebaju isto tako tvoju pažnju i njegovanje. Ako je potrebno provedi više vremena s pojedinom emocijom dok god ne osjetiš da je mir postignut. Vjeruj mi, isplati se.
Taj proces pomirenja zna nekada biti dug i iscrpljujuć, no to je samo tako na početku. Jer je to još sve novo. No s vremenom postaje sve brže i lakše. I ono što je najvažnije, nemoj zaboraviti primarnu emociju zbog koje si i krenula u ovu avanturu pomirenja.
Kao malu pomoć snimila sam jednu malu meditaciju koja vam može pomoći osvijestiti i ojačati vašu vezu sa svojim divnim emocijama. Uživajte!